Elbphilharmonie u Hamburgu arhitekata Herzoga & de Meurona bit će dovršena u jesen 2016., a prvi koncerti u velikoj dvorani koja može primiti 2150 ljudi održat će se u proljeće 2017. Ovaj simbol kulture Hamburga 21. stoljeća oslonit će se na čvrste temelje industrijskog grada 20. stoljeća. Dok je većini njemačkog urbanizma od 1945. prethodio čin rušenja, Elbphilharmonie se gradi na skladištu Kaispeicher A, koje je 1963. projektirao Werner Kallmorgen. Nova zgrada koja se diže 110 m poviše rijeke Labe eterični je stakleni kristal usidren masivnim skladištem od cigle. Zajedno će udomljavati složeni program Elbphilharmonie: tri koncertne dvorane s popratnim prostorima, podignutu javnu Plazu, restoran i kavanu, hotel, privatne stanove, konferencijske sadržaje i garažu. Prepoznavši kvalitete skladišta Kaispeicher, Herzog & de Meuron svoje su intervencije sveli na minimum. Umjesto da nose teret vreća kakaa, temelji skladišta nosit će teret dominantne koncertne dvorane. Osim navedene konstruktivne potpore, skladište Kaispeicher odredilo je i površinu nove zgrade koja se diže iz trapezoidnog oblika skladišta.

Odluka da se Elbphilharmonie gradi na vrhu postojećeg skladišta još je jedna potvrda interesa i poštivanja kvalitete industrijskih zgrada od cigle arhitekata Herzoga & de Meurona. Njihova transformacija hale za turbine bivše elektrane Bankside iz 1952. u galeriju Tate Modern (2000.) rezultirala je najuspješnijim javnim prostorom našeg doba. U Madridu su Herzog & de Meuron zadržali fasade od cigli središnje elektrane iz 1902. kao dio građevine CaixaForum (2008.). Kao rezultat jednog od vještih formalnih manevara po kojima su Herzog & de Meuron poznati čini se da zidovi elektrane lebde iznad javnog trga. Iako se čini da ova gesta prkosi težini zida, u isto vrijeme ponovno potvrđuje njihovu masivnost kompresijom prostora ispod njih. Glavna intervencija Herzoga & de Meurona unutar skladišta Kaispeicher uvođenje je zakrivljenih pokretnih stepenica koje povezuju ulaz u Elbphilharmonie s javnim trgom koji se nalazi u visini izvornog krova skladišta. Zakrivljenost pokretnih stepenica preobražava ovaj dugački i potencijalno monoton prolaz u senzualno otkriće, koje završava ispred velikog prozora zapadnog ruba skladišta Kaispeicher. Taj je otvor dio izvornog skladišta; još je jedan primjer kako je postojeća zgrada upravljala, čak diktirala, oblik nove filharmonijske zgrade.

Herzog & de Meuron dugo su se opirali tendenciji suvremene arhitekture da proizvode hermetično zatvorene objekte, zgrade koje su ambijentalno i doživljajno odsječene od svoje okoline. Njihova konceptualna namjera da osjetilno iskustvo luke prodre u Elbphilharmonie materijalizirana je na razini Plaze, koja pruža jedinstveni doživljaj Hamburga koji se prije nije mogao ni zamisliti. Plaza se nalazi 37 m iznad Labe, između krova skladišta Kaispeicher i staklenog kristala. Posjetitelji koncerata i hotelski gosti kretat će se ovim prostorom na putu do foajea, pridružujući se tako onima koji su došli uživati u pogledu na Labu i povijesni grad. Valoviti strop Plaze podiže se do velikih zakrivljenih otvora koji su urezani u sjevernu i južnu fasadu zgrade. Niše ostavljaju prostor za vanjske terase na kojima će posjetitelji moći uroniti u prizore, mirise i zvukove luke. Ovaj trud da se atmosfera ambijenta unese u zgradu vodila je i oblikovanje fasade Elbphilharmonie. Koristeći zakrivljene staklene panele arhitekti su stvorili sustav koji hotelskim sobama i privatnim stanovima omogućuje prirodnu ventilaciju, a veliki otvori povezuju mnoge foajee i pristupe velikoj koncertnoj dvorani.

U središtu nove filharmonijske zgrade velika je dvorana koja može smjestiti 2150 osoba u redove koji okružuju sve četiri strane pozornice. Iako Herzog & de Meuron spremno priznaju divljenje radu Hansa Scharouna na berlinskoj Filharmoniji iz 1963., prilikom projektiranja velike dvorane htjeli su se znatno odmaknuti od banalnih kopija njezina oblika ‘vinograda’ koji je preplavio suvremene koncertne dvorane. Taj su oblik podigli na sljedeću razinu, stvarajući volumen koji je mnogo strmiji i publiku još više približava orkestru. Poput recentnih projekata stadiona Herzoga & de Meurona u Baselu (2002.), Münchenu (2005.), i Pekingu (2008.), rezultat je prostor koji određuju tijela gledatelja. Snažna arhitektonska gesta dovodi do dramatičnog audiovizualnog odnosa između gledatelja i izvođača.

Zbog ambicije da u jednoj zgradi za kulturu objedini više funkcija, Elbphilharmonie podsjeća na Auditorium Building u Chicagu iz 1889. arhitekata Adlera i Sullivana. Uključujući druge sadržaje osim koncertnih javno iskustvo zgrade omogućuje se ostalim korisnicima u različita doba dana. Sličnosti između dviju građevina najveća je kada se uspoređuju njihovi presjeci. U obje građevine jedinstveni volumen koncertne dvorane prekida logiku ponavljanja horizontalnih podnih ploča. Veliku dvoranu Filharmonije podupiru hotelske sobe i stanovi koji nastavljaju uzorak vertikalno poslaganih razina skladišta Kaispeicher. Velika se dvorana ipak opire horizontalnim slojevima koji je okružuju. Njezina vertikalnost potvrđena je vrtoglavim nizom stubišta koji posjetitelje koncerata s Plaze odvode do foajea velike dvorane te dalje do njihovih sjedala. Krov zgrade Elbphilharmonie koji nalikuje šatoru izravan je rezultat probijanja dvorane do linije krova kako bi se postigao željeni volumen koncertnog prostora. Šator također natkriva centralni reflektor i tako je izraz izravnog funkcionalnog odnosa između oblika krova i velike dvorane, s njenim akustičkim zahtjevima.

Elbphilharmonie će biti središnji dio hamburškog urbanističkog projekta HafenCity, najvećeg europskog razvojnog projekta koji obuhvaća područje od 157 hektara. Koristeći prostor koji više nije potreban hamburškoj luci, HafenCity je zamišljen kao poveznica povijesnog centra grada i rijeke Labe.

Razumljivo, projekt je izazvao kontroverzne polemike, naročito s obzirom na nelagodu Hamburga koja je nastala nakon što je Berlin prisvojio njegov status kulturnog i medijskog središta. Pristaše projekta smatraju da HafenCity daje Hamburgu priliku da se poveže s lukom, kao i s međunarodnim ambicijama grada. Protivnicima projekta HafenCity predstavlja još jednu generičku, neoliberalnu enklavu koja grad odvraća od javnog djelovanja polisa. Položaj Filharmonije u navedenim debatama jednostavan je; izražava osnovnu vjeru u javnu vrijednost arhitekture. Ovo uvjerenje ne glorificira arhitekturu zbog nje same, već smatra da iznimne građevine mogu materijalizirati latentne vrijednosti grada. Elbphilharmonie teži povećati kvalitete koje su prisutne, ali su prikrivene; snagu apstraktnih ciglenih zidova skladišta Kaispeicher, miris Labe u zraku… Elbphilharmonie zavodljiva je i dobro oblikovana građevina koja nudi iskustvo koje se ne može usporediti niti s jednom koncertnom dvoranom na svijetu. Njezin je pak najveći prilog onaj koji daje gradu budući da Hamburgu pruža magičnu slutnju prošlosti i budućnosti.